Crkva Sv. Vida

Župa sv. Vida u Vidovice ima duboke korijene koji sežu još u srednji vijek, kada je na ovom prostoru postojala stara župa sa crkvom posvećenom sv. Vidu. Ta rana župna zajednica prestaje postojati nakon pada pod osmansku vlast, najkasnije 1536. godine, ali se vjerski i narodni kontinuitet na ovom prostoru nastavlja kroz kasnija stoljeća.

U 18. i 19. stoljeću Vidovice se ponovo spominju u crkvenim izvještajima kao dio većih župa Bijela i Tolisa, s postepenim rastom broja katoličkog stanovništva. Župa je obnovljena kao samostalna 1853. godine, a već 1858. i zvanično proglašena župom, čime počinje novo poglavlje organiziranog crkvenog života u ovom kraju.

Prve bogomolje bile su skromne građevine, građene od dostupnih materijala, ali su imale veliki značaj za lokalnu zajednicu. Krajem 19. i početkom 20. stoljeća gradi se nova crkva, koja se vremenom pokazala nedovoljnom za potrebe vjernika, pa se između 1922. i 1928. podiže veća župna crkva sa zvonikom, koja postaje središte duhovnog života.

U župi su kroz vrijeme djelovale i različite redovničke zajednice, uključujući Služavke Malog Isusa te kasnije Klanjateljice Krvi Kristove, koje i danas imaju važnu ulogu u pastoralnom i društvenom životu zajednice.

Župa Vidovice poznata je i po velikom broju duhovnih zvanja, jer je iz nje potekao značajan broj svećenika i časnih sestara, što dodatno svjedoči o njenoj snažnoj vjeri i tradiciji. Danas župom upravlja dijecezanski svećenik, a župi pripadaju naselja Vidovice i Jenjić, sa živom i aktivnom zajednicom koja čuva svoju duhovnu i kulturnu baštinu.